Blagdan Svih svetih dan je kada Katolička Crkva slavi sve poznate, kanonizirane svece, kao i one koji nikada nisu službeno proglašeni svetima, ali su ostvarili ideal kršćanskog života. U Republici Hrvatskoj ovaj je blagdan i državni praznik. Vjernici i građani tradicionalno obilaze groblja, pale svijeće i u tišini se prisjećaju svojih pokojnika. Dan poslije, 2. studenoga, Crkva obilježava Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan, posvećen molitvi za pokojne duše.
Crkvena liturgija naglašava kako središte svetkovine Svih svetih nije smrt, nego život. Bog poziva sve ljude, bez obzira na narod, vrijeme ili mjesto, u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist, otkupitelj svijeta, poziva sve da teže svetosti. Još u židovskoj tradiciji postojalo je štovanje grobova pravednika, osobito proroka Izaije, čiji se grob nalazio pokraj ribnjaka Siloe, i proroka Zaharije u dolini Cedrona.
S pojavom kršćanstva dan smrti počinje se promatrati kao dan rođenja za nebo, što se posebno primjenjivalo na obljetnice smrti mučenika. Njihovo štovanje razvilo se već u 2. stoljeću. U početku su kršćani slavili samo mučenike, no s vremenom su im se pridružili i drugi uzori vjere – asketi, posvećene djevice i biskupi. Pojam svetaca i postupak kanonizacije u današnjem smislu počinje se primjenjivati tek od 10. stoljeća. Prvu službenu kanonizaciju, onu svetog Ulrika, proglasio je papa Ivan XV. 993. godine.
Prema učenju Drugog vatikanskog sabora, štovanje svetih proizlazi iz duboke povezanosti zemaljske i nebeske Crkve. Vjernici na zemlji i sveci na nebu sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, te zajedno uzdižu pjesmu slave Bogu. U novije je vrijeme postalo uobičajeno da se grobovi uoči i na sam blagdan Svih svetih uređuju i ukrašavaju cvijećem, pale svijeće te škrope blagoslovljenom vodom – kao znak poštovanja, sjećanja i nade u vječni život.